general kadijevic-nesvjesni svjedok agresije na rbih

Ako laže koza, ne laže rog

U politickoj borbi u vezi sa ocjenama karaktera rata u BiH od 1992-1995. godine, oni koji žele prikriti odgovornost za obimne i teške ratne zlocine, apstraktno tvrde da je to bio «gradanski rat», a politicki faktori koji su na strani žrtava tih zlocina, argumentirano tvrde da je to bila agresija. General Veljko Kadijevic, savezni sekretar za narodnu odbranu bivše SFRJ, kao najviši vojni funkcioner prije i pocetkom napada na RBiH, je, fakticki, priznao i potvrdio da je na RBiH izvršena agresija.

Kadijevic je u svojoj knjizi «Moje videnje raspada» (Politika, Beograd, 1993. godine, strana 148.) napisao: »Komande i jedinice JNA su cinile kicmu vojske Republike Srpske sa kompletnim naoružanjem i opremom. Ta vojska je, uz puni oslonac na srpski narod i njegovu svestranu podršku kao što svaki savremeni rat traži, zaštitila srpski narod i stvorila vojnicke pretpostavke za adekvatna politicka riješenja koja ce odgovarati njegovim nacionalnim interesima i ciljevima, razumije se, u mjeri koju to sadašnje medunarodne okolnosti dozvoljavaju».
Motiviran da svojom knjigom dokaže doprinos Generalštaba JNA pa i licne zasluge za ostvarivanje velikosrpske politike u donosu na BiH, general Kadijevic nije imao u vidu da ce tako doprinijeti rasvjetljavanju i argumentaciji agresije na RBiH. Radi ciljeva licne afirmacije, konstatacijom da su «Komande i jedinice JNA cinile kicmu vojsku Republike Srpske sa kompletnim naoružanjem i opremom», Kadijevic je ugrozio važan interes i cilj velikosrpske politike - da se maskira agresivna uloga JNA, kojoj je, u vrijeme dok je izvodila oružanu agresiju, civilni komandant bio Miloševic.

Takvu ulogu, pocetkom agresije Miloševic je ostvarivao preko generala Kadijevica. Zbog toga, od generala Kadijevica, u srpskom narodu ne postoji relevantnija licnost za konstataciju da su komande i jedinice JNA «cinile kicmu vojske Republike Srpske». Da je to bilo ko drugi rekao umjesto generala Kadijevica, bilo bi od manjeg znacaja za dokazivanje agresije na RBiH, a taj znacaj je pojacan, ne samo cinjenicom što je to ucinio licno Kadijevic, nego i cinjenicom što to on nije samo rekao, vec je to i napisao, ostavljajuci tako pisani trag o tom izuzetno važnom pitanju.

Ocit je to primjer kako um koji je ideološki pomucen i pomracen zakonito upada u zamke vlastitih kontraverzi. Zbog toga je u dokazivanju agresije na RBiH od strane Srbije i Crne Gore, odnosno SR Jugoslavije, potrebno ici i tragovima kontraverzi ideološki pomucenog i pomracenog uma, tragovima kojima obiluje i knjiga generala Kadijevica pod naslovom «Moje videnje raspada». Jer, dublja analiza naprijed citirane recenice iz Kadijeviceve knjige, daje za puno pravo profesoru dr. Rasimu Muminovicu koji je u svojoj knjizi «Ethos i ljudsko bivstvovanje» (Filozofski fakultet, Tuzla, 1997. godine, strana 75-76), razmatrajuci odnos prakse i morala, napisao: »...pod umskim misle se samo pozitivni rezultati mada je preusko ako se zna da su i nepregledna zla rezultati uma, makar ideološki pomucenog. Medutim, on je u takvom stanju izazivac najvecih nesreca u povijesti, izumitelj metoda kojima su ljudi davolski ponižavani i pakleno muceni. U ime iluzornih ideala on je pokrenuo u covjeku divlje snage i neocekivane atavizme, bacio u stranu moralne principe...» (podvukao autor R.M.).

Naime, u kontekstu tih razmišljanja uvaženog profesora Muminovica, treba posebno razmotriti drugi dio naprijed citirane Kadijeviceve recenice da su komande i jedinice JNA, kao kicma vojske Republike Srpske, postigle velikosrpske ciljeve i interese u «mjeri koju to sadašnje medunarodne okolnosti dozvoljavaju». Iz toga slijedi zastrašujuce pitanje - koliko bi, po Kadijevicu, trebalo još pociniti zlocina da bi se iz velikosrpskih nacionalnih interesa i ciljeva postiglo i ono što u toj povijesnoj situaciji «medunarodne okolnosti» nisu dozvolile. Drugim dijelom citirane recenice Kadijevic ostavlja otvorenim pitanje daljeg dostizanja velikosrpskih interesa i ciljeva u odnosu na BiH. Koliko god prvim dijelom svoje recenice Kadijevic eksplicitno dokazuje da je, u ratnoj povijesnoj situaciji - radi dostizanja velikosrpskih interesa i ciljeva, na RBiH izvršena agresija, jer su komande i jedinice JNA bile kicma vojske takozvane republike srpske, toliko on, drugim dijelom svoje recenice, implicitno priželjkuje povijesnu situaciju u buducnosti u kojoj bi, nastavkom agresije, trebalo postici i sve preostale velikosrpske interese i ciljeve, u preostaloj mjeri koja zbog medunarodnih okolnosti, nije postignuta kroz proteklu ratnu povjesnu situaciju od 1992. do 1995. godine.

Kada Kadijevic, u citiranoj recenici, konstatuje da su komande i jedinice JNA kao «kicma vojske Republike Srpske ...ostvarile vojnicke pretpostavke za adekvatna politicka riješenja koja ce odgovarati... nacionalnim interesima i ciljevima», sa distance 1993. godine, kada je pisao knjigu, time je ocjenjivao da je, upravo, tadašnja paradržava takozvana RS adekvatno politicko rješenje koje dozvoljavaju tadašnje medunarodne okolnosti. Pošto je to riješenje kasnije ugradeno i u Dejtonski mirovni sporazum, proizilazi i zakljucak da su u taj sporazum ugradeni i rezultati agresorske uloge komandi i jedinica JNA koje su «cinile kicmu vojske Republike Srpske».

Onima koji se zalažu za poništavanje rezultata izvršene agresije na RBiH, general Kadijevic bi najvjerovatnije rekao da nema vracanja nazad, da cjelovita BiH bude «Republika» jer bi to ugrozilo srpski narod, ali bi precutao stvarni motiv cuvanja RS-a kao postignutog rezultata u protekloj agresiji 1992. do 1995. godine, jer se osloncem na te rezultate može uspješnije nastaviti agresija i postici rezultati koje u protekloj ratnoj povijesnoj situaciji nisu dozvolile medunarodne okolnosti. Tako ce se i dalje manipulirati tezama o ugrožavanju srpskog naroda, jer ce rezultati takvih manipulacija biti potrebni za sve oblike velikosrpskog agresivnog djelovanja protiv BiH, što se sada cini u obliku raznih opstrukcija provedbi Dejtonskog sporazuma. Proizilazi da je pomuceni i pomraceni um i dalje velika prijetnja sigurnosti BiH i njenom okruženju i da ce takav um, i ubuduce, kao i ranije, biti glavni uzrok agresivnog ugrožavanja BiH. Takva upozorenja opravdava i obilje indikatora egzistencije pomucenog i pomracenog uma, posebno onih koji su sadržani u Kadijevicevom pamfletu pod naslovom «Moje videnje raspada».